DNEVNIK JEDNOG LUĐAKA
mono-opera po kratkoj priči Nikolaja Vasiljeviča Gogolja
Skladatelj, scenograf i redatelj: Marjan Nećak
Izvođač: Ozren Grabarić
Oblikovatelj videa: Marin Lukanović
Trajanje: 60 minuta
Jezik izvedbe: engleski i španjolski
predstava je prevedena na hrvatski
Premijera: 10. lipnja 2015, Bitola, Makedonija
OSVOJENE NAGRADE
Najbolji glumac, 23. Međunarodni festival malih scena, Rijeka 2016.
Najbolja glazba, 23. Međunarodni festival malih scena, Rijeka 2016.
Nagrada “Mediteran” za najbolju glumačku izvedbu, 23. Međunarodni festival malih scena, Rijeka 2016.
Nagrada publike, 18. Međunarodni festival monodrame, Bitola 2016.
Nagrada za izuzetnu ekspresivnost na graničnom području između kazališta i ostalih umjetnosti, 43. Međunarodni festival alternativnog i novog teatra Infant, Novi Sad 2016.
Nagrada Kaplja za pojedinačno ili skupno ostvarenje, 22. Međunarodni kazališni festival PUF, Pula 2016.
Grand Prix, 11. Festival mediteranskog teatra Purgatorije, Tivat 2016.
O PREDSTAVI
“Dnevnik jednog luđaka” N. V. Gogolja jedan je od najranijih detaljnih prikaza shizofrenije, nastao puno prije nego je bolest dobila svoje mjesto i ime u medicini. Gogoljeva pripovijetka ne analizira bolest u medicinskom smislu, već propituje društvo u kojem pojedinac pokušava pronaći smisao vlastitog postojanja, društvenog položaja i identiteta uopće. Na lucidan način, kroz literarno perfektne, medicinski uvjerljive i pjesnički opojne opise Popriščinove bolesti, Gogolj progovara o bolesti društva i podsjeća nas da smo zapravo svi mi u nekoj vrsti sukoba sa stvarnošću. Koja je stvarnost stvarnija? Ona koju čitamo u novinama, onu koju gledamo u svojoj neposrednoj blizini ili ona u nama?
U sve izraženijoj borbi između istoka i zapada, lijevog i desnog, vjerskog i ateističkog poimanja svijeta, svatko se bori za svoju normalnost i, paradoksalno, u takvoj borbi ispada lud.
Ovaj komorni spektakl u trajanju od sat vremena kroz glazbu, video i dramsku izvedbu istražuje izvitoperenu percepciju svijeta jednog činovnika kojeg društvo marginalizira i otpisuje kao nepoželjnog.
IZ MEDIJA
Mono opera u izvedbi Ozrena Grabarića trenutačno je najbolja predstava ove jeseni u Zagrebu. Nevjerojatna je lakoća s kojom se, u svojem umjetničkom laboratoriju Moving Music Theatre, glazbenik i redatelj Marjan Nećak poigrao s Gogoljevim idejama. (...) Na kraju, dvojba je li Popriščin taj koji je sišao s uma ili je s uma sišao čitav svijet, ostaje neriješena, a čitavo se ludilo, u ovoj vrsnoj interpretaciji, projicira ravno u glavu svakog gledatelja ponaosob. (...) Minimalistički opremljena scena sastoji se od videoprojektora, stolca i neobične kutije koja je istodobno ekran i zvučnik. Kutija-zvučnik prikazuje dijelove ljudskog lica i predstavlja Popriščinovu podsvijest i superego pa sve djeluje poput kakve poremećene instalacije u muzeju suvremene umjetnosti. Ako još dodamo i to da se čitava mono opera igra i pjeva na engleskom i španjolskom, uz hrvatske titlove, moglo bi se reći da je trijumvirat Nećak-Grabarić-Lukanović napravio predstavu svjetske kvalitete koja bi se bez problema mogla igrati na scenama diljem planeta.
(Mia Mitrović, 24express, Hrvatska)
Mono-opera, žanr gotovo nepoznat na našim prostorima, logičan je nastavak umjetničkog rada Marjana Nećaka. Ovaj silno darovit skladatelj scenskih glazbi i cjelovečernjih glazbeno-scenskih naslova, permanentno nas iznenađuje novim glazbenim djelima, a ovog se puta upustio i u režiju (te scenografiju) predstave, mišljene po mjeri jednog vanserijskog glumca. Svestrani zagrebački dramski umjetnik Ozren Grabarić, poznat po svom perfekcionističkom pristupu ulogama, savršeno je odgovorio izazovu glazbeno- scenske obrade Gogoljeve novele »Dnevnik jednog luđaka«. Predstava u kojoj glavni (i jedini) lik kroz glazbu, video i dramsku izvedbu scenski propituje izvitopereni pogled na svijet jednog činovnika, društveno marginaliziranog i otpisanog kao nepoželjnog, zaista je idealan okvir za glumačku igru Ozrena Grabarića, kojem glazbeni teatar kakvim se bavi Marjan Nećak – nije nepoznanica. Štoviše, njegov pjevački dar, duboko prožet i slojevito obojen glumačkom energijom, kao da je oduvijek stremio žanru mjuzikla, koji u ovom slučaju – svojom ozbiljnošću – zaslužuje podvođenje pod operni žanr.
(Svjetlana Hribar, Novi list, Hrvatska)
Ozren Grabarić s novom glumačkom zrelošću i samosviješću portretira lik Gogoljeva pobunjenika koji se toliko otuđio od svijeta da pripada samo svom unutarnjem kazalištu ili filmskom prizorištu, koristeći na sceni različita povećala ili crne plohe s okruglim otvorima kako bi naglasio fragmentiranost Gogoljeva rukopisa i protagonistove svijesti. (...) Već dugo nismo vidjeli monodramu odigranu s toliko promišljenosti, originalnosti i gorkohumorne lucidnosti kao u slučaju Grabarićeva opernog „Luđaka“.
(Nataša Govedić, Novi list, Hrvatska)
Grabarić je veliki majstor scenskoga građenja gradacije i kulminacije, pa opet spuštanja u niže i stišane sfere ekspresije, i tako neprestance do kraja. U tome, dakako, savršeno slijedi Nećakovu glazbenu i prostornu zamisao, a Lukanovićeve pak projekcije izlaze iz jednoga i drugoga, pak se time postiže jedinstven ritam. (...) Kako to predstavlja, dramski i scenski, Ozren Grabarić, naprosto se ne da riječima opisati. Treba vidjeti i čuti, proživjeti, pa zaplakati sa svakim odbačenim, progonjenim, poniženim i mučenim bićem ljudskim od iskona do danas i do kraja svijeta.
(Darko Gašparović, kazaliste.hr)
GALERIJA
VIDEO